Gotovo svaka od nas ima prekide u svojim bilješkama: sedmicu odmora, nekoliko zaboravljenih dana, dužu pauzu. To je normalno. Vrijedi samo znati kako čitati takve prekide.

Najvažnije pravilo: nema unosa znači nema informacije — a ne informaciju da se ništa nije dešavalo. Dan bez bilješke nije isto što i dan s bilješkom „osjećam se dobro”. Ako nakon nekog vremena pregledaš svoja zapažanja (ili ih pokažeš ljekaru), prazne dane posmatraj kao „ne znam”, a ne kao „sve je bilo u redu”. Čitanje praznih dana kao dobrih može iskriviti sliku — u kom pravcu, ne zna se, jer upravo to nijesi zabilježila.

Zato su korisne tri različite vrste unosa: „imam simptom”, „nemam simptom” (to je vrijedan unos!) i — kada dopunjavaš naknadno — „ne sjećam se”. Kratka bilješka „bez bola” govori više od praznog dana. A ako nešto dopisuješ nakon nekoliko dana, označi da je to dopuna — na primjer datumom dopisivanja. Tako ćete ti i ljekar razlikovati zapažanje iz tog dana od onoga što rekonstruišeš iz sjećanja.

Da li prekidi poništavaju vrijednost bilješki? Ne. Čak i neredovne bilješke pomažu da primijetiš stvari koje se ponavljaju i pripremiš pitanja za posjetu. Ne moraš ništa ni „nadoknađivati” — bolji je iskren zapis s prekidima nego onaj dopunjavan na silu. Redovnost je korisna navika, a ne obaveza.

I najvažnije pravilo od svih: bilješke nikada nijesu ulaznica za ljekara. Ako te nešto brine, zakaži posjetu u najranijem mogućem terminu — možeš doći bez ikakvih bilješki. Kod iznenadnih simptoma, kao što su veoma obilno krvarenje ili iznenadan jak bol, potraži pomoć hitno.